Alapača
Kad mi je bilo šest godina, malo je falilo pa da izazovem ozbiljan incident među odraslima. Spasila nas je sve skupa samo puka sreća. Jednoga dana sjedio sam na klupici pred kućom i držao u ruci veliku žutu dunju, oklijevajući da je zagrizem. Naišla je tada naša prva susjeda Ivka, pa me upitala odakle mi taj plod. Ja sam odgovorio da mi ga je dala teta Alapača.
– Tko? – ciknula je Ivka, kao da sam nešto opsovao.
A ja sam prstom pokazao na kuću preko puta, gdje je kroz kapiju upravo izlazila žena na koju sam mislio. Tada me je Ivka zgrabila za ruku i odvela me u naše dvorište, pa dozvala moju majku. Ispričala joj je što se dogodilo, a na to su se majci počele ruke tresti.
Jer, ta žena, ta Alapača, bila je naša susjeda, a ja sam tek nedavno bio čuo da je odrasli tako zovu, i razumio sam o kome se radi samo zato što bi pri tome očima pokazali na kuću preko puta. U njihovu govoru nije bilo gnjeva, tako da sam ja čvrsto vjerovao da Alapača mora biti ženino ime, a ako ne to, onda nešto poput zanimanja. Majka i Ivka ispitale su me sad jesam li još kome sve to kazao, a kad su čule da nisam, vidljivo su odahnule, pa je potom Ivka otišla vrteći glavom. A majka je mene posjela sebi nasuprot i stala mi objašnjavati.
Rekla mi je kako alapača nije ime one žene (a njezino pravo ime, gle čuda, ja danas više ne pamtim), nego da je alapača pogrdni naziv za ženu koja mnogo i glasno govori, po mogućnosti pred što širim krugom slušatelja, pri čemu uvijek govori o nekome poznatom i govori o njemu ružno. A budući da je naša susjeda doista mnogo boravila na ulici i sa svakim razgovarala, lako je zamisliti da je izašla na glas kao alapača. Ja sam, naravno, odmah upitao odakle taj naziv dolazi, a majka se zamislila, po čemu sam zaključio da se o tome nikad prije nije upitala. Rekla je otprilike:
– Ako sudiš po zvuku, sjetit ćeš se riječi kao zaimača ili savijača. Ali, zvuk nije dovoljan, jer kod drugih je riječi jasno o čemu se radi, a kod ove nije. Zaimačom se zaima, savijača se savija, a što se ovdje događa, to se ne zna. Jer, alapati ne znači ništa. I, mora biti da je upravo to ništa ono što je važno: alapačin govor nema smisla, pa je onda pravedno da i njezin nadimak bude besmislen. Čak i ako je preuzeta iz kojega dugog jezika (recimo: mađarskoga), to ništa ne mijenja na stvari, jer se podrijetlo riječi zaboravilo.
Tako sam nekako smirio svoju znatiželju, možda i zato što me je iznutra još grijala ona sreća koja nas je sve spasila od diplomatskog incidenta do kojega je moglo doći. A ipak, nakon nekog vremena opet sam se vratio tome problemu – vraćao sam se, zapravo, svaki put kad bih susreo susjedu preko puta i pristojno pozdravio – pa sam vrtio po glavi onu čudnu riječ. Prvo sam zapazio da se kvalifikacija alapača daje samo ženama, a pri tome sam bio svjestan da i te kako postoje muškarci koji po cijeli dan ne rade ništa drugo nego samo naklapaju o tuđim poslovima. Zašto da i njima ne prikvačimo kakav zgodan nadimak?
A onda sam shvatio da on već postoji. Doista, otac je za nekoga čovjeka u svom poduzeću rekao da je obično laprdalo, i to je rekao preda mnom, jer nije bilo opasnosti da ja to negdje izvalim. Kad sam upitao što je laprdalo, kazali su mi da je to onaj tko mnogo i neumjereno govori. A to je uvijek muškarac, pa ne postoji žensko laprdalo, kao što ne postoji ni muška alapača. A s vremenom sam razabrao i odakle dolazi taj naziv: čini mi se da je on srodan glagolima sprdati se i prdoklačiti, gdje u temelju leži troslov prd, pri čemu se besmislen govor – ili govor koji treba da se nekome naruga – prispodobljuje puštanju vjetrova, jer je podjednako bez smisla i bez sadržaja.
Naravno, u godinama u kojima sam bio, nisam mogao izbjeći da sebi postavim i neka sasvim besmislena pitanja. Jedno od njih glasilo je ovako: znam li ja slučaj da su bračnom vezom spojeni alapača i laprdalo? I ustanovio sam da ne znam, a nisu znali ni drugi koje sam pitao. Iz toga sam onda zaključio da su i alapače a i laprdala zapravo dogmatici, i da priznaju samo monolog, pa u jednome kućanstvu ima mjesta samo za jednu takvu osobu. Sve drugo dovelo bi do eksplozije, kao dodir materije i antimaterije.
I tako, budući da sam se s tim riječima susreo vrlo rano, imam još i danas oko za njih i njihovu sudbinu. I, mogu konstatirati ovo. Čini se da alapača ima sve manje, jer taj se naziv sve rjeđe čuje; laprdala, naprotiv, stoje i dalje vrlo dobro, pa ljudi jedni druge često tako nazivaju, osobito u Saboru. Ili se samo radi o tome da se laprdala nitko ne boji, dok se alapačama nitko ne usuđuje reći da su alapače?
(Pavao Pavličić)
Recenzija
Trenutno nema recenzije još