Košarica(0)

Bilješka o piscu

Roman Bilješka o piscu, najhrabriji tekst Julijane Matanović, nastao je prije dvadeset i pet godina. Bilo je to vrijeme kad se teme obiteljskog nasilja, tijela, razvoda i bračnog trokuta nisu smatrale vrijednim književne obrade, pogotovo ako su ih pisale žene. No, nasreću, publika nije mislila tako, dapače prepoznala je u ovoj priči dijelove sebe, pa se knjiga do sada prodala u trinaest izdanja i u više od 35 000 primjeraka.

Zato je došlo vrijeme za novo izdanje ovoga romana, vrijeme kada su ranije osporavane teme postale trend i kada ga treba ponovno čitati u novom ozračju.

No unatoč temama o kojima volimo šutjeti, ovaj nas veliki roman uči da smo sami odgovorni za svoju sudbinu kao i do koje je granice ljubav vrijedna patnje.

Opis

Roman Bilješka o piscu, najhrabriji tekst Julijane Matanović, nastao je prije dvadeset i pet godina. Bilo je to vrijeme kad se teme obiteljskog nasilja, tijela, razvoda i bračnog trokuta nisu smatrale vrijednim književne obrade, pogotovo ako su ih pisale žene. No, nasreću, publika nije mislila tako, dapače prepoznala je u ovoj priči dijelove sebe, pa se knjiga do sada prodala u trinaest izdanja i u više od 35 000 primjeraka.

Zato je došlo vrijeme za novo izdanje ovoga romana, vrijeme kada su ranije osporavane teme postale trend i kada ga treba ponovno čitati u novom ozračju.

No unatoč temama o kojima volimo šutjeti, ovaj nas veliki roman uči da smo sami odgovorni za svoju sudbinu kao i do koje je granice ljubav vrijedna patnje.

Recenzija

Trenutno nema recenzije još

Only logged in customers who have purchased this product may leave a review.

Moj strah pri ulasku u postelju Nikola je protumačio nelagodnom dvadesetdvogodišnjakinje koja je uskoro trebala učiniti ono što su njezine vršnjakinje obavile mnogo prije. Zadovoljan smiješak, praćen glasnim tjeranjem zraka kroz nosnice, odavao je muškarca kojem je u posjed pripala žena, ponosna zbog činjenice da svoju nevinost poklanja svom zakonitom mužu, o čemu je on, iste noći, namjeravao izvijestiti svoje pijano svatovsko društvo. Bio je uvjeren kako će ta informacija izazvati glasno divljenje upućeno mještanki koja se uspjela othrvati „lošim gradskim utjecajima“, ali i zavist prema njemu, koji je, unatoč laskavoj tituli najuspješnijeg reckaroša, uspio, nakon svih veza i propalog braka, oženiti djevicu. Plašila sam se trenutka u kojem će se Nikola suočiti s jalovošću svoje, njemu nesvojstvene muške strpljivosti, za koju će ostati nenagrađen.

Kad je shvatio da se pred prijateljima i ostalim muškim uzvanicima, među kojima je bilo i nekoliko radnika Kombinata, neće moći predstaviti ako pravi muški sretnik, prvo me objema rukama odgurnuo od sebe, a zatim me povukao za labavo spletenu pletenicu, zaurlavši tako snažno da mu je vratna žila iskočila kao da će se svakog trenutka rasprsnuti: – Čija si bila, kurvo ženska? Onako polupijan, počeo je udarati mojom glavom o zid, po prekidaču koji je uključivao i isključivao svjetlo i koji je od siline udaraca napuknuo po okomici. Njegovo lice, na kojemu se otada više nikad nije pojavio ni treptaj iz kojeg bih mogla pročitati naklonost, dobrotu ili ljubav, sve ono o čemu je godinu dana pisao u svojim pismima ukrašenim runolistima, pretvorilo se u lice čovjeka koji je spreman svoj odnos s vlastitom ženom pretvoriti u osvetničku bitku u kojoj će postojati samo napadi pobjednika i suze pobijeđenih. Prije nego što je izletio iz spavaće sobe, skinuo je s prsta burmu i bacio je pod krevet. Tek kad sam ostala sama, sagnula sam se, dohvatila je i odložila u gornju ladicu njegova noćnog ormarića. Nije me zanimalo svijetli li u istoj ladici još jedna takva, nisam se sjećala ni je li ju Nikola na vjenčanju, kojem nije prisustvovala moja mama, izgovorivši se napadom migrene i rečenicom „Uostalom, nema ni njegova oca“, stavio na desnu ili lijevu ruku.

Jutro poslije prve bračne noći dočekala sam naslonjena na velike jastuke i s jastučićem pritisnutim na donji dio trbuha. Maštala sam kako Petar ljubi moje grudi, kako se spušta i jezikom briše Nikoline tragove. A ja mu za to vrijeme skidam široki zlatni prsten, milujem mu oslobođeni prst i ponavljam četvrti stih iz svoje i tatine pjesmice: „Vredniji sam od svih vas, jer ja imam zlatan pas.“

– Burma, bome, nije nikakav znak – znala je govoriti moja baka dok je s uokvirene fotografije na zidu njezine sobe brisala prašinu i dok se primicala staklu kako bi iz blizine dahnula na nj i obrisala mrlju što je zaklanjala djedov vjenčani prsten, stavljen na ruku kojom ju je grlio.

Baka je stajala djedu zdesna i u naručju držala njihovu jednogodišnju kćer, moju mamu Klaru. A kad bi staklo bilo besprijekorno čisto, njihova bi lica nakratko bljesnula zadovoljstvom. Bila sam tada premalena da bih razumjela što se skriva iza rečenica kojima je baka pratila čišćenje naše kuće. Vjenčani prsten na mojoj lijevoj ruci posvjedočit će poslije o njezinoj mudrosti, pa čak, na neki način, i providnosti.