Košarica(0)

Cao-Mjao

Bio sam još balavac kad mi je – u doba dok sam objavljivao svoje prve tekstove – pala na pamet ideja za priču o zajednici kojom bi zavladali luđaci. Odmah sam jasno vidio kako bi stvar trebala izgledati: radnja bi se zbivala u dalekoj prošlosti, u fiktivnoj kneževini s malo stanovnika, i tu bi luđaci napravili nekakvu svoju urotu i preuzeli vlast, krijući dugo svoj identitet i sporazumijevajući se tajnim znakovima, a onda bi uveli teror nad pametnima.

Ali, nikad nisam tu ideju stavio na papir, koliko god da sam želio. Činilo mi se da su drugi tu metaforu (jer, to je, tvrdo sam vjerovao, ipak samo metafora) obradili bolje nego što bih ja bio kadar; već je Držić sa svojim ljudima nahvao bio dovoljan da me pokoleba. Jer, on u prologu Dunda Maroja govori o tome kako u nekoj zemlji postoje ljudi koji misle da su pametni, a zapravo su ludi, ljudi koji su nakaze i živina, a pretendiraju da upravljaju sudbinama drugih, ljudi kojima ništa nije sveto osim vlastitih idiotskih misli; i još je Držić zaključio kako je grozno kad takve osobe steknu još i nekakvu moć. Poslije je on tu misao upotrijebio i u svojim urotničkim pismima, kad je ono pisao Cosimu Mediciju pozivajući ga da sruši vlast u Dubrovniku, uvjeravajući ga kako tom državom (tom republičicom, kako se pjesnik izrazio) vladaju sve sama čudovišta i mamlazi.

Taj me slavni primjer, zapravo, nekako uplašio: tema mi se učinila prevelikom za mene, a njezine konzekvencije kao da su nadilazile moje književne i intelektualne moći. Pomišljao sam čak da je pomalo i ludo da se ja laćam nečega s čim jedva da je i sam Držić mogao izaći na kraj. Jer, njegov me je slučaj (osobito ono s republičicom i pokušajem da se u njoj promijeni vlast) učinio i donekle praznovjernim: pomišljao sam kako mogućnost da u nekoj zajednici zavladaju luđaci možda i nije tako fantastična i metaforična kako to meni izgleda, čim je i Držić u nju povjerovao do te mjere da se odlučio i na akciju. Pribojavao sam se, ukratko, da bi pisanje takve priče zapravo bilo malanje vraga na zid.

(uvodne rečenice naslovnog eseja Uvod u fenomenologiju hrvatske mahnitosti)

Opis

(UVOD U FENOMENOLOGIJU HRVATSKE MAHNITOSTI)

Biblioteka: Lijepi običaji, Umjetnička organizacija Lađa od vode

U ovoj je knjizi autor skupio DEVET svojih tekstova koje bi najtočnije bilo odrediti kao eseje, koliko god im je ton jedanput humorističan, a drugi put i sasvim ozbiljan. Sve ih povezuje ista zajednička tema,  to jest pitanje o društvenome statusu književnosti, te o mogućnosti – ili nemogućnosti  – da ona nekako djeluje na zbilju. Nastajući u rasponu od gotovo trideset godina, ti su napisi, u vrijeme kad su objavljivani u raznim publikacijama – ponajviše u književnim časopisima –  izazvali popriličan odjek, pa se još i danas događa da ih ponetko spomene i na njih se pozove; a to zacijelo znači da nisu prestali biti aktualni.

Tako je, na primjer s tekstom „Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti“, u kojem se prikazuju i komentiraju razne anomalije našega književnog života, od kritike, preko literarnih nagrada, pa do načina na koji mediji postupaju s domaćom književnošću. Tako je, nadalje i s esejem  „Ćao-mjao“ u kojem je riječ o stručnom – da se ne kaže znanstvenom – tumačenju literarnih tekstova. Tu su, nadalje još dva oduža eseja, po tonu nešto ozbiljnija i turobnija: u jednome je riječ o žanrovskoj klasifikaciji književnih djela i terminologiji koja se pri tome rabi, a u drugome o pitanju koliko traje književna vječnost. Ostala tri napisa – za nijansu kraća od prethodnih – govore o društvenim temama iz očišta literature: jedan o nekrofilskoj dimenziji hrvatskoga svjetonazora, drugi o infantilizmu u našem javnom životu, a treći o dimenziji ludila koja se znade pojaviti u medijskoj komunikaciji.  Kao i svi eseji, i ovi napisi zahvaćaju važnu temu na specifičan način, to jest bez obaveze da svoje tvrdnje znanstveno argumentiraju, koristeći onu slobodu što je imaju beletristički tekstovi. Znajući da tu literarnu slobodu mora nečim opravdati, autor se potrudio da mu eseji budu laki, zanimljivi, katkada i posve humoristični, nadajući se da će na taj način lakše pridobiti čitateljevu pažnju.

Ako je pak suditi po činjenici da se tih tekstova – kako je rečeno – i danas mnogi sjećaju, reklo bi se da je u tome i uspio, pa su zato postojali i razlozi da se oni skupe u knjigu.

Knjigu je pogovorom popratio dr. sc. Mario KOLAR.

Recenzija

Trenutno nema recenzije još

Only logged in customers who have purchased this product may leave a review.