Košarica(0)

Djeca na daljinu_2

ulomak:

Moja je pokojna majka voljela pričati priče. Sjećam se i sad, a na pragu sam prve zrelosti, kako bi navečer, samo nekoliko minuta nakon što bih joj poželio laku noć, pažljivo sjedala na rub mog kreveta i dan na odlasku pretvarala u rečenice. Činila je to od trenutka kad nas je napustio moj otac. Njoj su tada bile četrdeset i tri, a ja sam upravo navršio trinaest godina.  I bio sam premlad da bih razumio prave razloge zbog kojih je moja majka u duboku noć ulazila pripovijedanjem.

Sad mi je sve jasnije. Kasno navečer, svaki je dnevni događaj morao dobiti svoje zato. Na županijskom natjecanju iz matematike nisam prošao zbog toga što bih – možda – na putu prema gradu u kojem će se održavati državno, doživio saobraćajnu nesreću, zaključena četvorka iz hrvatskog zaustavit će mi – istina – upis u željenu gimnaziju, ali ću u toj drugoj zasigurno upoznati djevojku koja će me učiniti radosnim. U početku sam se smiješio njezinim uzročno posljedičnim konstrukcijama, prekidao je, glumio umor i pospanost. No, ona je ustrajavala. Godinu, dvije, pet. Sve do moje punoljetnosti. Rečenice su joj bile blage. I nikada nije preskakala naš ritual. Kad bi imala težak dan, izostavila bi opširniju priču. Umjesto nje izgovorila bi neku narodnu mudrost ili poslovicu. Željela je da o njoj ukratko porazgovaramo. Bio je to – slutim – njezin način na koji me pripremala za ono što zovemo život. Kad bih je pitao iz kojeg vrela izvlači sve te poučnosti, nije mi znala odgovoriti. – Tako, pamtim, čujem, vidim – petljala bi. Vjerujem da je bilo tako.

Dobro se sjećam jedne noći kad je – ušavši u moju sobu  – primijetila muhu na zavjesi. Tamo se umirila nakon što je petnaestak minuta kružila oko mog nosa. Majka se približila prozoru, raširila dlan desne ruke, okrenula ga bočno i oslonila na tkaninu. Dlan je stao klizati prema muhi. Pospanoj kao što sam bio pospan i ja. Akcija je uspješno obavljena. Muha se našla u klopci. Majka je otvorila balkon, pružila ruku kroz vrata, otvorila šaku i pustila ulovljenicu. Mene je oslobodila neprijatnog zujanja, a u isto vrijeme dobila je i poticaj za svoje kazivanje. Jednim udarcem dvije muhe – glasio je uvod u priču kojom je krenula u zaključivanje dana. Jednim udarcem dvije muhe – glasila je rečenica na koju sam prvo pomislio kad je ujutro zazvonio sat, a ja odlučio slagati mami kako me boli grlo. Ostat ću u stanu gledati reprizu prijenosa Oscara i neću pisati test iz matematike, pomislio sam. Jedan potez, dva zgoditka.

Iz stana u središtu grada mama i ja iselili smo dva tjedna nakon što je otac odlučio oženiti svoju trudnu ljubavnicu, pripravnicu u njegovom odvjetničkom uredu. Bio je kraj studenog.  Desetak godina mlađa od moje majke, dugonoga crvenokosa pravnica ušetala je u naš stan iz kojeg majka i ja – samo pet sati prije – iselili svoju garderobu i knjige. Otac nam je kupio jednosobni stan na Trešnjevci, u neposrednoj blizini nogometnog stadiona. U školu sam krenuo tramvajem. Za oca više nisam želio čuti. Zamolio sam majku da mi promijeni prezime. U svoje djevojačko. Nedostajali su mi moja soba, pogled na katedralu i očevo planiranje naše budućnosti. Prazninu su blažile mamine priče. Bile su tople i nježne, ali ipak nisu mogle osnažiti moju sve slabiju koncentraciju.  Labudi su se nastanili na stranicu imenika na kojoj je bilo, uz prekriženo očevo, ispisano moje novo prezime.

(početak priče Jedna muha i dva udarca)

Opis

BIBLIOTEKA CIC I SVILA

  1. Julijana Matanović, Djeca na daljinu (priče)

Nakon četiri izdanja u biblioteci Krasopis, nagrađena knjiga „Djeca na daljinu“ pojavljuje se u novoj biblioteci  Cic i svila

o knjizi:

Odnosi roditelja i djece vječna su književna tema. Julijana Matanović u zbirci priča Djeca na daljinu bavi se karikama koje nedostaju, svim onim osobama, događajima, propustima… svemu što se nije dogodilo kad je trebalo i kad je to na nekome ostavilo vječni trag.

Roditelji kojih nema, roditelji koji su tu, ali kao da i nisu, nedostatak roditeljske ljubavi ili pretjerana briga – sve su to teme koje autoricu zanimaju u ovoj knjizi. Kako davati roditeljsku ljubav, čime je nadomjestiti, kako je prepoznati, pitanja su na koja odgovaraju ove ponekad dirljive, a ponekad bolne priče. No zajedničko im je jedno: to su priče o nama, o našim životima, o našim sudbinama. Priče u kojima se prepoznajemo i koje malo pisaca zna ispričati na način na koji to čini Julijana Matanović.

Recenzija

Trenutno nema recenzije još

Only logged in customers who have purchased this product may leave a review.