Košarica(0)

Kombinirani prašak

O KNJIZI

Kombinirani prašak nekada se spravljao u svim ljekarnama i mogao se dobiti bez recepta. Služio je za borbu protiv bolova, protiv vrućice, a i protiv svake druge bolesti za koju smo tada znali. Tako je i bilo logično po tome pripravku nazvati ovu knjigu: ona govori o raznim društvenim i osobnim boljkama i boljeticama. I ne samo da uspostavlja dijagnozu nego nastoji predložiti i lijek za njih. Tu se bistar uvid kombinira s dobrim namjerama, a rezultat je – uvjerit će se čitatelj – doista ljekovit.

Knjiga sadrži tri cjeline: Grlobolja ili Povreda poslovnika, Glavobolja ili Blažević Brdo, Križobolja ili Obiteljski šlifer.

Svaki od ovih kratkih tekstova – a objavljivala ih je autorica na svojoj službenoj Facebook stranici – sadrži u sebi veliku priču koja bi se itekako mogla razviti, ali je ovdje zbijena u samo nekoliko redaka. Da bi se pak to postiglo, trebalo je dobro odabrati temu, te joj pristupiti na originalan način. Čitatelj na kraju poželi da o svemu tome čuje još nešto. Zato dolazi u iskušenje da  autoricu zamoli da barem neke od ovih zapisa pretvori u priče i romane.

Opis

Julijana Matanović

Julijana Matanović (Gradačac, 1959.) godinama je već jedna od najčitanijih hrvatskih spisateljica. Njezin pozni prvijenac Zašto sam Vam lagala, objavljen prije četvrt stoljeća, doživio je do sada osamnaest izdanja. Po broju prodanih primjeraka ne zaostaje ni roman Bilješka o piscu  (2000.).  U intervjuima autorica redovito upozorava da joj je najdraža njezina knjiga Tko se boji lika još (2008.). Jer, u njoj se ona pojavljuje u sva tri svoja kostima; u kostimu književne znanstvenice, zaljubljene čitateljice i spisateljice koja neprestano hoda po tankoj  granici između fikcije i zbilje.

Za svoj literarni rad dobila je mnoge književne nagrade.

Kombinirani prašak nastavak je Ljute godine iz 2019. godine.

MALA JULIJANA

Gotovo na svakom književnom susretu pitaju me može li se živjeti od pisanja.  Umjesto jasnog odgovora s jednim da, ili jednim ne, redovito krećem u pojašnjene. Kažem tako da za knjigu, u najboljem slučaju, dobijem honorar od 10 posto bruto. I ako knjiga u prodaji stoji 100 kuna, a objavljena je u nakladi od 1000 primjeraka, moj autorski honorar iznosi oko osam tisuća kuna. A od jedne knjige godišnje, teško se  može napisati i objaviti više. Osam tisuća kuna kroz dvanaest mjeseci i ne osigurava neki standard. I tu se priča o životu i zaradama od literature završava. Rijetko čitatelje zanima dobivam li pisanjem još nešto što se ne može izreći u kunama. Ne pitaju, ali ja i neupitana spominjem ljubav koju mi iskazuju moji čitatelj, ljubav koja mi je tako potrebna. Jer, njihova zamjenjuje i nadoknađuje  onu kojoj sam se desetljećima nadala od svojih bližnjih.

Prije dva dana moja je majka imala rođendan. Nazvala sam je s puta prema Rijeci.

– Ti si – rekla je majka.

Rijetko me zove imenom. Jasno mi je i zbog čega. Krstili su me imenom njezine šogorice, sestre njezina muža; imenom moje tete Julijane, očeve sestre. Majka nikada nije svom mužu, mom ocu, oprostila što je mene dao na odgoj svojoj sestri Julijani. I tako je majka izgovarajući moje ime,  ime svoje najstarije kćeri, izgovarala i ime žene koju nije voljela.

Osjećala sam veliku tugu ulazeći u divnu Guvernerovu palaču u Rijeci. U 18 sati trebala sam početi govoriti o Nedjeljku Fabriju. Pred njegovim Riječanima, suprugom, piscima, prijateljima. Govoriti u prošlom vremenu o piscu koji će za mene zauvijek biti sadašnjost.

Nekoliko minuta prije samog početka, u dvoranu su ušle dvije žene. Jedna dugokosa i jako mlada, a druga kratke kose, nekoliko godina mlađa od mene. Obje s djetetom u naručju. Sjele su u prvi red.  Stajala sam blizu njih. Pomišljala sam da su to možda Nedjeljkove rođakinje o kojima mi nije govorio. Moraju biti rođakinje kad su došle s dvoje male djece, govorila sam samoj sebi. Mlađa je u naručju držala djevojčicu, a starija dječaka.

-Biste li se htjeli fotografirati? – upitala me starija. I glavom pokazala prema mlađoj.

– Naravno, odgovorila sam joj. I nastavila: Hoćete li dijete dati? Zastala sam. Htjela sam reći: Svojoj majci.

– Ne, vi sama s  malenom – uključila se mlada žena.

Pružila mi je u naručje djevojčicu staru šest mjeseci i izgovorila nešto zbog čega ću 16. svibnja 2019. upamtiti kao jak dan svoje biografije.

– Djevojčici sam dala ime po vama, Julijana, vi ste moja omiljena autorica.

Svaki pokušaj samoopisa u tom trenutku pokazao bi se sada promašenim, lošim i sladunjavim. Uzela sam djevojčicu, ne sjećam se što sam rekla njoj, što majci, a što baki… Moja Magdalena se rasplakala. Od nježnosti. Snimila me s Julijanom.

Zaželjela sam djevojčici sreću, zdravlje. Zahvalila sam se majci. A onda je njih četvero napustilo Palaču. Ne znam ni kako se prezivaju… Mala Julijana i njezin brat blizanac Ivan, njihova majka i majka njihove majke. Govoreći o Fabriju, mislila sam i na svoju imenjakinju. I kad bih glasno izgovorila ludilo povijesti, u sebi sam pomislila samo da ono dijete nikada to u svojoj Rijeci ne osjeti.

I sad, nakon držanja male Julijane u naručju, je li uopće važno je li moj honorar iznosi deset ili osam posto,  je li važno što me znanstvenik koji je napisao monografiju o piscu o kojem sam i sama napisala brojne tekstove izostavio iz kazala imena, jesu li moji šefovi mislili ozbiljno kad su mi rekli da sebe doživljavam književnim likom. Da, kolege moje i profesori, od književnost se može živjeti.

Samo pod jednim uvjetom, da imenicu život shvaćamo onako kako su nas učili stariji i mudriji od nas.