„Na stanicama, a i između njih, otvarali smo prozore i duboko udisali zrak. Usta su nam bila gorka od nespavanja i od sve one željezničke čađe, ali smo svejedno mogli osjetiti kako je zrak gust i mirisav, nalik na nekakav čaj. Razabrali smo da se to u njemu miješaju mirisi bilja kakvoga kod nas nema, da to vonja grmlje i drveće, pa da čak i vjetar, čini se po svemu, ima nekakav miris. I, nismo mogli a da se ne upitamo je li to miris mora. Uši su nam bile zaglušene od vožnje, a ipak smo čuli da se vani i ptice glasaju nekako drugačije nego kod nas.
Otvarali smo, kažem, prozore i gledali na zavojima koliko je dug vlak u kojem je i naš vagon, nastojali smo dobaciti pogledom što više naprijed, da vidimo što nas još čeka, penje li se pruga ili se spušta, a pri tome je sve bilo novo, sve je bilo prvi put. Vidjeli smo da i u drugim vagonima ljudi otvaraju prozore i naginju se kroz njih, vidjeli smo da su im svima glave okrenute u smjeru lokomotive, što je značilo da svi oni čekaju isto što i mi: da ugledaju more. Pred nama su bila siva brda kroz koja su vodili usjeci i tuneli, a nama se svako brdo činilo kao ono koje će biti posljednje, iza kojega ćemo ugledati ono za čim toliko čeznemo, premda nismo mogli ni izbliza zamisliti kako će to izgledati.
Nestrpljenje je raslo, ali iza jednih brda dolazila su duga brda, iza jednih uspona drugi usponi, i činilo se kao da tome nema kraja. Čak smo pomišljali – premda smo znali da je to nemoguće – da je vlak nekako zalutao, pa da nas ne vodi prema Splitu, nego u tko zna kojem drugom smjeru. Hoću reći ovo: naše je uzbuđenje doseglo vrhunac, i dalje više nije moglo. Zato je počelo pomalo opadati, jer pitali smo se je li sve to vrijedno tolikoga truda. Nikada prije nismo bili
probdjeli noć, i nekako nam se činilo da je možda već i to dovoljno.
A onda, kad smo se već prestali nadati, odjednom je počela buka. Odnekud sprijeda, iz vagona koji su bili bliži lokomotivi, začuli su se uzbuđeni glasovi koji su vikali svi odjednom. I nisu vikali nikave određene riječi, nego nešto kao oooo i eeee, kao na stadionu kad padne gol. Potom se, dok je vlak savladavao uspon koji će možda ipak biti posljednji, razabrala i riječ:
– Moreeee, moreeee!
Povješali smo se po prozorima, zurili smo naprijed koliko se moglo, a onda je iza jedne sive i osobito visoke stijene odjednom pukla čistina, i vidjelo se da se nalazimo na vrhu brda, a ispod nas da se proteže niži i mnogo veći prostor. Ali ispočetka smo vidjeli samo nebo, svijetlo i čisto u taj jutarnji sat. A malo ispod njega, samo malo niže, ukazalo se more…“
