O knjizi:

Lađa od vode prva je objavljena knjiga Pavla Pavličića. Bilo je to 1972. godine. Dvadeset priča, uključenih u Lađu, uredio  je tada Veselko Tenžera. Priče su nastajale krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća, u trenutku kad je autor napustio rodni Vukovar i došao na studij u Zagreb. Kritika je ubrzo naslovnu priču knjige proglasila programatskim tekstom generacije hrvatskih fantastičara.  Pitanje znakova, svijeta kao teksta, pitanje komunikacije,  temeljni su motivi priča smještenih u prostor grada na Dunavu.

O knjizi:

Djeca na daljinu nova je zbirka priča Julijane Matanović u kojoj autorica, iako piše o doslovnim i metaforičkim daljinama, uspostavlja i te kako blizak odnos sa životom, ali i čitateljskom publikom. Jer, glavna je tema ono što svi dobro razumijemo: obiteljski odnosi. Govori se tu o labirintima ljubavi i ljubomore, o složenosti i tegobama braka, o rasutim obiteljima i o inventurama u starosti. Ipak, najviše je riječ o djeci: o odnosima između braće i sestara, o izgubljenoj i ponovno nađenoj djeci, a osobito o onoj zanemarenoj, bilo doslovno, bilo metaforički. Zato se ni naslov zbirke ne odnosi samo na pravu djecu, nego podrazumijeva da su i odrasli zapravo djeca, a da i jedni i drugi stalno moraju savladavati daljine što ih život nameće i svakome pojedinačno, i jednim u odnosu na druge.

Autorica progovara o životu i njegovim mijenama, o osjećajima i međuljudskim odnosima, ali i o važnosti književnosti i prava na govor. Svojim tankoćutnim stilom pisanja dodiruje osjetljive točke biografija, kao što su djetinjstvo, mladenaštvo, brak i odnos s roditeljima. Julijana Matanović ne zaboravlja osjetljivim, ali i univerzalnim pitanjima (poput onoga postoji li u životu pravi trenutak i kakav je odnos sustava prema pojedincu) dati ljudskost, toliko potrebnu i u sadašnjem trenutku. Od prošlosti pa sve do suvremenosti, od rođenja pa do smrti, autoričini tekstovi u sebi sadrže živote, sadrže priče koje pozivaju na (su)osjećajnost i na uviđanje važnosti priče, čak i one koja nije ispričana.

O KNJIZI

Knjiga „Tko se boji lika još“ prvi je put objavljena 2008. godine, u nakladničkoj kući Profil.  Te godine bila je najprodavanija knjiga na Interliberu.

Recenzent, akademik Viktor Žmegač žanrovski je određuje kao roman. Uvodne priča o studentici književnosti koja ne može položiti ispit iz novije hrvatske proze samo zbog toga što voli književnost i u svoje interpretacije upisuje emociju, „drži pod kontrolom“ sedamdesetak  priča izgovorenih gledištem, ponajviše lektirnih, junaka hrvatske književnosti (Filip Latinovitz, Ivica Kičmanović, Tena, fra Petar, Mihovil, Matija Ivandić…). Oni napuštaju svoje prebivalište, izlaze iz teksta i nastanjuju novi prostor. Prvim licem jednine komentiraju suvremene događaje, polemiziraju s povjesničarima književnosti,  interpretiraju sami sebe.

Tekstovi  „Tko se boji lika još“ uključeni su u čitanke kao primjer poticaja na čitanje lektire, a i kao primjeri govorne situacije monologa.

SADRŽAJ romana DVA DUGA DANA Pavla Pavličića:

Tutovi roditelji odlaze za vikend  na selo, a Braco i Hrvoje dolaze kod prijatelja u Dugave, na spavanje. I već u zoru počinju se događati neobične stvari, koje će od dječaka tražiti da donesu važne odluke i da se upuste u pravu pustolovinu. Tom prilikom upoznat će beskućnike, policajce, nasilnike, kolekcionare i jednu zanimljivu djevojčicu. A što je najvažnije, susrest će i neobične predstavnike životinjskog carstva. Držat će se  pri tome odlučno i hrabro.

O KNJIZI SANJARIJE SAMOTNOG VOZAČA

Naslov knjige oblikovan je kao parafraza naslova Sanjarije samotnog šetača J.J. Rousseaua, i to zato što se i ovdje naoko govori o jednoj temi, a zapravo se govori o svemu i svačemu. Riječ je, naime, o zbirci feljtona u kojima autor razmatra razne aspekte prometne problematike, proširujući vidik na društveni život i ljudsku narav. Govori se tu i o dijelovima automobila (šajba, rezervni kotač, retrovizor), i o drugim sudionicima u prometu (biciklisti, kamioni, motori), i o prometnim znakovima i propisima (crna točka, žmigavac), a napokon i o navikama vozača i o njihovu ponašanju u prometu. Autor u priču uvodi i svoja sjećanja na promet u posljednjih pedesetak godina, sjećanja na promjene koje su se u njemu zbile, i na konstante koje su sve to vrijeme ostale iste. Premda se koji put laćaju i sasvim ozbiljnih tema, ovi su tekstovi pisani lako i živahno, pa nije čudo što su privukli pozornost čitatelja u «Vijencu», gdje su izlazili u obliku kolumne.

VUKOVAR NA MORU

Pedesetih godina dvadesetog stoljeća Jadransko je more – za stanovnike Srijema i Slavonije – bilo udaljenije nego što je za današnje ljude udaljena Australija ili Brazil; uostalom, i putovanje do Splita trajalo je duže nego što danas traje do Tokija. Zato ni samo more nije bilo, kao danas, tek jedan od mnogobrojnih doživljaja, nego je bilo mitski pojam oko kojega su se plele bezbrojne priče. A susret s njim bio je za svakoga – bez obzira na stvarnu svoju važnost – prijelomni događaj u životu. Sve što bi se dogodilo na moru, ostajalo je zauvijek, i svi su toga bili svjesni. U ovoj se knjizi pripovijeda o tome kako su more doživljavala djeca iz Vukovara u ono davno doba. A to može biti zanimljivo onome tko je i sam suvremenik tih zbivanja, ali i onome tko danas živi u sasvim drugačijem svijetu, u kojem su Australija i Brazil bliže nego što je nekada bila Podgora.

(13 eseja o prijateljima)

Naslov knjige dobro opisuje njezin sadržaj: ona donosi niz portreta istaknutih ljudi iz hrvatskoga kulturnog života, a koje je Pavličić imao priliku pobliže upoznati, s njima razgovarati i od njih učiti. Ti su ljudi Ivan Slamnig, Zlatko Crnković, Antun Šoljan, Milivoj Solar, Lazo Goluža, Ante Peterlić, Nikola Batušić, Mirko Tomasović, Tonko Maroević Zoran Tadić, Boris Senker, Goran Tribuson i Zoran Kravar. Svakome od njih autor posvećuje petnaestak stranica, pa o njima govori iz subjektivne, prijateljske perspektive. Ne namjerava, dakle, cjelovito prikazati život i djelo tih naših istaknutih ljudi, nego govori o susretima s njima, niže zajedničke doživljaje, prenosi anegdote i nastoji prikazati što je njemu osobno koji od tih ljudi značio, kako je utjecao na njegovo formiranje i kako mu je obogatio život. Mnogi podaci o tim ljudima bili su do sada javnosti nepoznati, a čini se da bi upravo oni mogli pridonijeti boljem razumijevanju njihova djela. Ležerni ton pripovijedanja znatno olakšava čitanje, a inzistiranje na vedrijim stranama znanstvenoga i umjetničkog posla može potaknuti čitatelja da zaželi o prikazanim ljudima doznati i više. Upravo ovo posljednje bilo je glavni cilj što ga je autor, pišući knjigu, pred sebe postavio.

O KNJIZI

Kombinirani prašak nekada se spravljao u svim ljekarnama i mogao se dobiti bez recepta. Služio je za borbu protiv bolova, protiv vrućice, a i protiv svake druge bolesti za koju smo tada znali. Tako je i bilo logično po tome pripravku nazvati ovu knjigu: ona govori o raznim društvenim i osobnim boljkama i boljeticama. I ne samo da uspostavlja dijagnozu nego nastoji predložiti i lijek za njih. Tu se bistar uvid kombinira s dobrim namjerama, a rezultat je – uvjerit će se čitatelj – doista ljekovit.

Knjiga sadrži tri cjeline: Grlobolja ili Povreda poslovnika, Glavobolja ili Blažević Brdo, Križobolja ili Obiteljski šlifer.

Svaki od ovih kratkih tekstova – a objavljivala ih je autorica na svojoj službenoj Facebook stranici – sadrži u sebi veliku priču koja bi se itekako mogla razviti, ali je ovdje zbijena u samo nekoliko redaka. Da bi se pak to postiglo, trebalo je dobro odabrati temu, te joj pristupiti na originalan način. Čitatelj na kraju poželi da o svemu tome čuje još nešto. Zato dolazi u iskušenje da  autoricu zamoli da barem neke od ovih zapisa pretvori u priče i romane.

O KNJIZI (tri fantastične priče, prvo izdanje 1975.)

Ova se knjiga sastoji od tri priče, a u prvoj od njih – koja se zove Zagreb – naznačeno je da se radnja zbiva u kolovozu 1972., dakle, otprilike u vrijeme kad je tekst i napisan. Ni ostale dvije novele ne odmiču se od ove ni po vremenu, ni po mjestu radnje. Očito je, dakle, autorovo nastojanje da – pripovijedajući o fantastičnim događajima – zahvati nešto od tadašnje aktualne zbilje. I doista, u svim trima pričama dominiraju strah i tjeskoba, a sve ih natkriljuje nasilje kao oblik ponašanja i društvena konstanta. Koliko je ta atmosfera posljedica političkih lomova toga vremena, danas je teško reći, ali se ne može izbjeći dojam da u tim fabulama prepoznajemo – gotovo s nevjericom – obilježja našega suvremenog života. To je i razlog što se knjiga – nakon gotovo pola stojeća – ponovno objavljuje. Tome treba pridružiti i obnovljeni interes za Vilinske vatrogasce koji se odnedavno javlja u književnoj historiografiji i teoriji.

Štivo za roditelje koje će im sigurno pomoći u zahtjevnim odgojnim i životnim situacijama u kojima se mogu naći naša djeca tijekom odrastanja.

Mirjana Kaznačić

Pisan duhovito, roman Rečeno–učinjeno, na čijim će se posljednjim stranicama tek otkriti njegov pravi autor, ne nudi samo zanimljivu i djeci blisku priču; on dubokom karakterizacijom pojedinih likova navodi i uspijeva vratiti djecu nekim već zaboravljenim vrijednostima. Međutim, čini to nenametljivo, čime ostvaruje pravi učinak, upravo onakav kakav treba imati literatura namijenjena mlađim čitateljima.

(Wish mama)

O ROMANU:

Jedan od poticaja za pisanje romana Rečeno-učinjeno svakako je bio i uspjeh knjige One misle da smo male, koja je doživjela čak 6 izdanja te bila ovjenčana brojnim nagradama za najbolje prozno djelo za djecu i mlade u 2010. godini – Nagrada Anto Gardaš, Nagrada Kiklop, Nagrada Mali Princ i Nagrada Biser mudrosti.
U romanu Rečeno-učinjeno čitatelji upoznaju djevojčicu Tinku koja u ispovjednoj formi pripovijeda o svemu što se događa u njezinom životu, školi, kući, ali nam donosi i njezine intimne želje i upoznavanje prve ljubavi.

Radnja romana odvija se tijekom jednoga tjedna i raspodijeljena je po danima u tjednu. Započinje početkom rujna, kada djevojčica Tinka kreće u šesti razred osnovne škole i strahuje od prvih testova. Međutim, dočekuju je vrlo lijepe i neočekivane vijesti. Kako se u njezinom razredu uče i klasični jezici, svako poglavlje naslovljeno je po nekoj njoj dragoj latinskoj izreci koja svoje opravdanje nalazi u samoj priči.

Školski sukobi, grupiranja, različiti afiniteti i odgoji, simpatije, propitivanje odnosa s roditeljima  i učiteljima, razmišljanja o lektiri i matematici te školskom sustavu uopće, suvremenim medijima i tehnologijama, samo su neki od motiva ovog romana u kojem je autorica nastojala pogoditi jezik i preokupacije svojih budućih čitatelja, dok će idealni primatelji biti oni koji su po godinama bliski samim likovima.

O knjizi (Evelina Rudan)

Kad Julijana Matanović uređuje i/ili piše neku knjigu, onda, draga štilice i takav štioče, možeš biti sigurna ili siguran u tri stvari: prva je da će knjiga imati čitatelje i čitateljice, druga je da će ponuditi neki pionirski  vidik, kojemu se nisi nadao i kojeg će se drugi dosjetiti tek kasnije, treća je da će to učiniti nekako nenametljivo i blago. Tako i ovdje. U knjizi koja okuplja dvanaest autorica dvanaest je njihovih priča o iskustvu dvanaest različitih zanimanja. Zanimanja su abecednim redom: balerina, barunica, dojilja, konobarica, ledarica, perodržačica, rudarica, slikarica, svodilja, tajnica, vrtlarica, tkalja, a knjiga je onaslovljena Burza rada. Jednostavno, zar ne? Jest, ali takvoj se ideji nitko još nije dosjetio. Burza je rada okupila i one koje već imaju dosta spisateljskoga u prstima, rukama i izdanjima, i one koje se tek rijetko oglašavaju, i poznate i manje poznate i dala im prostor i glas, a na čitateljima je da ponesu onaj tekst koji im najprije zapne i najdulje ostane.

Ilustratorica:

Nataša Ač rođena je 20. lipnja 1964. godine u Pločama.

1986. završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu (smjer dizajna). 1991.diplomirala je na grafičkom odjelu (smjer: grafika, ilustracija knjiga) Fakulteta za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Izrađuje nakit od recikliranog papira.

1993. postala članicom HDLU-a u Zagrebu.
1994. sudjelovala na III. Međunarodni biennale grafike (Raciborz,Poljska).

Dobitnica je posebnog priznanje za šest minijaturnih grafika u tehnici akvatinte i bakropisa posvećenih Tinu Ujeviću.

Izlagala na više skupnih i nekoliko samostalnih izložbi.

Opis knjige:

dimenzije 13×20, 204 str., meki uvez s klapnama, ilustracija na naslovnoj: Nataša Ač

BIBLIOTEKA: Lijepi običaji

Nakladnik: Umjetnička organizacija Lađa od vode, Zagreb, kolovoz 2023

MOJ ILJKAN PJEVA SEJU

Snijeg je te godine pao rano. Već početkom studenog zabijelile su se ulice grada. Stan u koji sam se preseljavala bio je još nedovršen i bez grijanja. Unosila sam u njega knjige i razočarenje žene koja je zakoračila na prag prve zrelosti. S naslovnice najprodavanijeg tjednika gledala sam nasmiješena, leđima okrenuta prema muškarcu čije je lice čitateljicama bilo daleko važnije, i neusporedivo poznatije, od mojega. Fotografija je bila snimljena godinu dana prije, uz reportažu povodom objavljivanja mojega prvijenca Zašto sam vam lagala.

– Slika se u ovakvom trenutku – komentirale su moje učene kolege koje su i tada znale, kao što znaju i danas, da postoje novinski arhivi.

Neki mi predmeti nikako ne idu. Baš nikako. Neki mi opet idu baš jako dobro. Fakat. Matematiku ne podnosim. Učiteljica mi uvijek da malo lakši test. Onda se neki učenici bune. Svi osim Luke. On ustane i kaže: Pustite ga na miru, nitko ne crta kao on. I ne piše sastavke kao on. Njegov sastavak su čitali i na radiju. Pustite ga na miru, jeste li čuli.

Tako kaže Luka. Iako bih ja volio da kaže kako nitko ne igra dobro nogomet kao ja. Kad Luka spomene sastavke, dečki se smiju i dovikuju: Sastavci su za curice. Ženskica, ženskica, daj pet…

Zbog crtanja me ne ismijavaju. Možda zbog toga što znam nacrtati konja. Kao da je živ. Znam nacrtati i pticu u letu, i psa kako laje, i cvijeće u vazi, i automobile na auto-putu i svog imenjaka Krasnodara.  Luka mi je isprintao njegovu sliku s interneta. Taj Krasnodar je bio velika faca. Kad bi me netko pitao bi li više volio postati slikar ili pisac, teško bi mi bilo odgovoriti.  Volio bih kad i me netko pitao hoću li biti nogometaš. Ali, to mene nitko neće pitati. Žao mi je što je nogometaš Krasnodar umro. Da nije, ja bih mu napisao pismo i rekao da mi je djed dao ime po njemu.  Prije šest mjeseci pisao sam Luki Modriću. Zamolio sam ga da mi pošalje fotografiju s potpisom.  Priznao sam da to nije za mene nego za mog najboljeg prijatelja Luku. Napisao sam mu i da je moj Luka velika nogometna nada. To sam malo slagao. Morao sam. Ne vjerujem da Modrić šalje svoje fotografije s potpisom onima koji nisu veliki talenti.

Bio sam još balavac kad mi je – u doba dok sam objavljivao svoje prve tekstove – pala na pamet ideja za priču o zajednici kojom bi zavladali luđaci. Odmah sam jasno vidio kako bi stvar trebala izgledati: radnja bi se zbivala u dalekoj prošlosti, u fiktivnoj kneževini s malo stanovnika, i tu bi luđaci napravili nekakvu svoju urotu i preuzeli vlast, krijući dugo svoj identitet i sporazumijevajući se tajnim znakovima, a onda bi uveli teror nad pametnima.

Ali, nikad nisam tu ideju stavio na papir, koliko god da sam želio. Činilo mi se da su drugi tu metaforu (jer, to je, tvrdo sam vjerovao, ipak samo metafora) obradili bolje nego što bih ja bio kadar; već je Držić sa svojim ljudima nahvao bio dovoljan da me pokoleba. Jer, on u prologu Dunda Maroja govori o tome kako u nekoj zemlji postoje ljudi koji misle da su pametni, a zapravo su ludi, ljudi koji su nakaze i živina, a pretendiraju da upravljaju sudbinama drugih, ljudi kojima ništa nije sveto osim vlastitih idiotskih misli; i još je Držić zaključio kako je grozno kad takve osobe steknu još i nekakvu moć. Poslije je on tu misao upotrijebio i u svojim urotničkim pismima, kad je ono pisao Cosimu Mediciju pozivajući ga da sruši vlast u Dubrovniku, uvjeravajući ga kako tom državom (tom republičicom, kako se pjesnik izrazio) vladaju sve sama čudovišta i mamlazi.

Taj me slavni primjer, zapravo, nekako uplašio: tema mi se učinila prevelikom za mene, a njezine konzekvencije kao da su nadilazile moje književne i intelektualne moći. Pomišljao sam čak da je pomalo i ludo da se ja laćam nečega s čim jedva da je i sam Držić mogao izaći na kraj. Jer, njegov me je slučaj (osobito ono s republičicom i pokušajem da se u njoj promijeni vlast) učinio i donekle praznovjernim: pomišljao sam kako mogućnost da u nekoj zajednici zavladaju luđaci možda i nije tako fantastična i metaforična kako to meni izgleda, čim je i Držić u nju povjerovao do te mjere da se odlučio i na akciju. Pribojavao sam se, ukratko, da bi pisanje takve priče zapravo bilo malanje vraga na zid.

(uvodne rečenice naslovnog eseja Uvod u fenomenologiju hrvatske mahnitosti)

ulomak:

Moja je pokojna majka voljela pričati priče. Sjećam se i sad, a na pragu sam prve zrelosti, kako bi navečer, samo nekoliko minuta nakon što bih joj poželio laku noć, pažljivo sjedala na rub mog kreveta i dan na odlasku pretvarala u rečenice. Činila je to od trenutka kad nas je napustio moj otac. Njoj su tada bile četrdeset i tri, a ja sam upravo navršio trinaest godina.  I bio sam premlad da bih razumio prave razloge zbog kojih je moja majka u duboku noć ulazila pripovijedanjem.

Sad mi je sve jasnije. Kasno navečer, svaki je dnevni događaj morao dobiti svoje zato. Na županijskom natjecanju iz matematike nisam prošao zbog toga što bih – možda – na putu prema gradu u kojem će se održavati državno, doživio saobraćajnu nesreću, zaključena četvorka iz hrvatskog zaustavit će mi – istina – upis u željenu gimnaziju, ali ću u toj drugoj zasigurno upoznati djevojku koja će me učiniti radosnim. U početku sam se smiješio njezinim uzročno posljedičnim konstrukcijama, prekidao je, glumio umor i pospanost. No, ona je ustrajavala. Godinu, dvije, pet. Sve do moje punoljetnosti. Rečenice su joj bile blage. I nikada nije preskakala naš ritual. Kad bi imala težak dan, izostavila bi opširniju priču. Umjesto nje izgovorila bi neku narodnu mudrost ili poslovicu. Željela je da o njoj ukratko porazgovaramo. Bio je to – slutim – njezin način na koji me pripremala za ono što zovemo život. Kad bih je pitao iz kojeg vrela izvlači sve te poučnosti, nije mi znala odgovoriti. – Tako, pamtim, čujem, vidim – petljala bi. Vjerujem da je bilo tako.

Dobro se sjećam jedne noći kad je – ušavši u moju sobu  – primijetila muhu na zavjesi. Tamo se umirila nakon što je petnaestak minuta kružila oko mog nosa. Majka se približila prozoru, raširila dlan desne ruke, okrenula ga bočno i oslonila na tkaninu. Dlan je stao klizati prema muhi. Pospanoj kao što sam bio pospan i ja. Akcija je uspješno obavljena. Muha se našla u klopci. Majka je otvorila balkon, pružila ruku kroz vrata, otvorila šaku i pustila ulovljenicu. Mene je oslobodila neprijatnog zujanja, a u isto vrijeme dobila je i poticaj za svoje kazivanje. Jednim udarcem dvije muhe – glasio je uvod u priču kojom je krenula u zaključivanje dana. Jednim udarcem dvije muhe – glasila je rečenica na koju sam prvo pomislio kad je ujutro zazvonio sat, a ja odlučio slagati mami kako me boli grlo. Ostat ću u stanu gledati reprizu prijenosa Oscara i neću pisati test iz matematike, pomislio sam. Jedan potez, dva zgoditka.

Iz stana u središtu grada mama i ja iselili smo dva tjedna nakon što je otac odlučio oženiti svoju trudnu ljubavnicu, pripravnicu u njegovom odvjetničkom uredu. Bio je kraj studenog.  Desetak godina mlađa od moje majke, dugonoga crvenokosa pravnica ušetala je u naš stan iz kojeg majka i ja – samo pet sati prije – iselili svoju garderobu i knjige. Otac nam je kupio jednosobni stan na Trešnjevci, u neposrednoj blizini nogometnog stadiona. U školu sam krenuo tramvajem. Za oca više nisam želio čuti. Zamolio sam majku da mi promijeni prezime. U svoje djevojačko. Nedostajali su mi moja soba, pogled na katedralu i očevo planiranje naše budućnosti. Prazninu su blažile mamine priče. Bile su tople i nježne, ali ipak nisu mogle osnažiti moju sve slabiju koncentraciju.  Labudi su se nastanili na stranicu imenika na kojoj je bilo, uz prekriženo očevo, ispisano moje novo prezime.

(početak priče Jedna muha i dva udarca)

ulomak:

– Znaš, mama ljudi kad odrastu sve zaborave. Odrasli više ne znaju tko su, izgovorila je nedavno moja šestogodišnja kćer. Upamtila sam redoslijed riječi, intonaciju i datum kad se to dogodilo. Bio je 17. siječnja. Tek kad sam posegnula za bilježnicom u koju ću upisati dvije M nove rečenice i kad sam navela dan i mjesec, prisjetila sam se da je toga dana rođen moj brat koji bi, ako je M tvrdnja točna, imao pravo sve zaboraviti; i miris onih devet pučkih škola čijim je učenikom bio, i makadame kojima je prolazio, i lica poštara koji su počekom mjeseca donosili majčine pakete poslane sa Zapada. I ruke skrbnika koje mu nikada nisu ispekle blagdanski kolač, ali čiji su kažiprsti prečesto bili izdignuti ispred dječakovih neveselih očiju. Neposredno prije nego što će izreći rečenice koje će njezina majka pribilježiti, M je pogledala ustranu, lijevo, ukoso, onako kako to redovito čini u trenucima dok nešto smišlja. Prve dvije godine strahovala sam da malena odabire kut pod kojim će vidjeti čišću sliku. Rođaci njezina oca uvjeravali su me da je na isti način gledao i on. Povjerovala sam im u danu kada sam u M očima vidjela njegove, onaj isti izraz kojim je pratio moje rasprave o roditeljskim dužnostima, a potom – nakon minutu, dvije ili dan – sve okončavao smireno i odlučno. Samo me M mogla uvjeriti da rođaci, iz kraja u kojem se o nasljednim karakteristikama govori jednostavnijim ali preciznijim jezikom, dobro zaključuju.

(početak priče Odrasli više ne znaju tko su)