(13 eseja o prijateljima)
Naslov knjige dobro opisuje njezin sadržaj: ona donosi niz portreta istaknutih ljudi iz hrvatskoga kulturnog života, a koje je Pavličić imao priliku pobliže upoznati, s njima razgovarati i od njih učiti. Ti su ljudi Ivan Slamnig, Zlatko Crnković, Antun Šoljan, Milivoj Solar, Lazo Goluža, Ante Peterlić, Nikola Batušić, Mirko Tomasović, Tonko Maroević Zoran Tadić, Boris Senker, Goran Tribuson i Zoran Kravar. Svakome od njih autor posvećuje petnaestak stranica, pa o njima govori iz subjektivne, prijateljske perspektive. Ne namjerava, dakle, cjelovito prikazati život i djelo tih naših istaknutih ljudi, nego govori o susretima s njima, niže zajedničke doživljaje, prenosi anegdote i nastoji prikazati što je njemu osobno koji od tih ljudi značio, kako je utjecao na njegovo formiranje i kako mu je obogatio život. Mnogi podaci o tim ljudima bili su do sada javnosti nepoznati, a čini se da bi upravo oni mogli pridonijeti boljem razumijevanju njihova djela. Ležerni ton pripovijedanja znatno olakšava čitanje, a inzistiranje na vedrijim stranama znanstvenoga i umjetničkog posla može potaknuti čitatelja da zaželi o prikazanim ljudima doznati i više. Upravo ovo posljednje bilo je glavni cilj što ga je autor, pišući knjigu, pred sebe postavio.
IVAN SLAMNIG ILI SED SCHOLAE
Nema mi druge nego da ovaj zapis započnem teškim riječima. Te riječi glase: jedna je Slamnigova odluka presudno utjecala na moj život, a da on to nije ni znao. Kakav je taj utjecaj bio i kad se dogodio, reći ću nešto dalje; ovdje tek moram naglasiti da će se u znaku te spoznaje odvijati i cijelo moje izlaganje. I ono će, naime, htio ja to ili ne htio, stalno držati u vidu sudbonosni karakter Slamnigova utjecaja, jer tako je cijela stvar ostala i u mome pamćenju. Sjećam se, dakako, i nekih naoko nevažnih pojedinosti u vezi sa Slamnigom, ali se na kraju uvijek pokaže da te pojedinosti nisu nipošto bile sasvim sporedne, nego da su me na neki način pripremale za ono što ću poslije doživjeti i spoznati u dodiru s tim velikim piscem.
Sjećam se, recimo, ni sam ne znam zašto, kad sam prvi put čuo za Ivana Slamniga. Bilo je to u doba kad sam bio gimnazijalac – kad mi je, dakle, bilo šesnaest ili sedamnaest godina – i kad je njegovo ime spomenuto na televiziji. Treba pri tome znati da je televizija tada imala samo jedan program, pa smo svi gledali sve što nam se nudilo. Gledali smo tako i kulturnjačke emisije, koje nas nisu osobito zanimale, ali smo ih prihvaćali jednostavno zato što su i one bile dio te tada tako nove televizijske čarolije, kad nam je sve bilo privlačno, pa smo zato pažljivo zurili i u natpis KRATKA STANKA, koji se često pojavljivao. Eto, dakle, bila je neka takva emisija i u njoj je gostovao Tomislav Ladan govoreći o suvremenoj hrvatskoj književnosti, ili možda samo o poeziji. Zanimljiv mi je bio i sam Ladan sa svojom frizurom zvanom cezarica (kratke šiške gurnute na čelo), a i način na koji je o svojoj temi govorio, jer se jasno vidjelo da ono što trenutačno izlaže smatra silno važnim, kao, uostalom, i sebe. U svakom slučaju, on je tada – uz druga neka imena – spomenuo i Slamnigovo, i to je ime odmah privuklo moju pozornost. Vjerujem da je razlog bio prije svega u neobičnosti prezimena: ono je meni zvučalo nekako skandinavski (kao, recimo, Strindberg), pa mi je zato bilo potvrda da u hrvatskoj književnosti djeluju i neki svjetski ljudi, koji se, eto, tako neobično zovu.
Ali, nije ostalo samo na tome, nego sam ja idućih dana otišao u vukovarsku Gradsku knjižnicu, te potražio ima li ondje nešto od toga Slamniga. Našao sam – sjećam se dobro – Aleju poslije svečanosti – pa sam je posudio, dok su me knjižničari čudno gledali, jer sam, očito, zatražio nešto što nitko drugi ne traži. Odnio sam knjigu kući i navalio čitati.
Kakav je bio moj dojam? Pa, bio je u najmanju ruku dvojak. Kao prvo, mnogo toga nisam razumio, jer jednostavno nisam bio pripremljen: moja su iskustva u vezi s modernom poezijom bila u to vrijeme više nego skromna. U drugu ruku, jasno sam osjećao da je tu riječ o nečemu novom i neočekivanom, o nečemu što se – i po temi, i po stihu, i po poanti, a i po odnosu prema čitatelju – jako razlikuje i od Ujevića, i od Cesarića, i od Šimića, i od Tadijanovića, odreda pjesnika koje sam bar donekle poznavao. Oduševilo me je kako naoko beznačajna stvar postaje predmetom pjesme, i oduševio me lagani, pa i autoironični ton tih sastavaka. Vidio sam da imam posla s autorom koji ni sebe ni svoj posao ne uzima smrtno ozbiljno kao drugi, a da mu konvencije moderne poezije to i dopuštaju. Pisao sam tada i sam pjesme, pa sam u tome vidio i za sebe nekakvu šansu: nisam, doduše, još bio spreman odustati ni od smrtne ozbiljnosti ni od tradicionalne predodžbe o ulozi pjesnika, ali bilo mi je drago što nešto drugačije ipak postoji. Nisam ni u jednom trenutku pokušao pisati onako kako piše Slamnig u toj Aleji, ali sam tu zbirku nekako – više podsvjesno nego svjesno – stalno držao na umu.
To se nastavilo i onda kad sam došao u Zagreb na studij, kad sam nešto proširio svoje znanje i kad sam nastavio ustrajno čitati poeziju. I tada mi je, naime, Slamnig sa svojim pjesmama (a izašla je u međuvremenu i Naronska siesta), ostao nekakav korektiv, kojemu bih se vratio svagda kad bi me zanijela misao da znam što je suvremena poezija. Bio sam, doista, sklon misliti da se ona bavi najvećim stvarima i da donosi uglavnom tamne i pesimističke sadržaje. Slično su vjerovali i svi oko mene, pa je zato tada veliki autoritet bio Mihalić, i svi smo citirali njegov stih Ne nadaj se svome spasenju, prijatelju. Ali, kad bi me takav stav očarao i ponio, ja bih se sjetio Slamniga, i pomislio da se može pisati i tako kako on piše, pa čak i da mi je to još i privlačnije od onoga Mihalićeva mraka, utoliko više što sam bio svjestan da sâm nikada ne bih mogao ništa slično stvoriti.
Studirao sam tada komparatistiku, ali Slamniga nisam viđao, premda je on upravo na mome Odsjeku bio zaposlen. Nisam znao čak ni kako izgleda, pa ga nisam prepoznavao, premda sam ga morao susretati na fakultetskim hodnicima. Razlog je bio možda i u tome što tada nije bio običaj da studenti zalaze u nastavničke sobe, osim onda kad imaju ispit; a lako je moguće i da je Slamnig baš tada bio na jednom od svojih putovanja. Ali, čudno mi je ipak što tada nisam poželio vidjeti barem sliku autora koji je – u koliko god skromnom obliku – već bio moj omiljeni pjesnik. A da je to bio, znam i po tome što mi je često padao na um još u Vukovaru, kad sam se odlučivao što ću studirati. Moj nastavnik hrvatskoga Vinko Zidarić (brat glumca Krešimira Zidarića) pripadao je prvoj generaciji studenata komparativne književnosti, iz doba kad je profesor Hergešić sredinom pedesetih osnovao taj Odsjek, pa mi je tako pripovijedao tko sve ondje radi, i uvijek bi spomenuo i Slamniga. A ipak, moj doslovni susret s pjesnikom zbio se relativno kasno, možda i zato što je on predavao predmet Komparativna povijest hrvatske i drugih jugoslavenskih književnosti, a taj se slušao tek na trećoj i četvrtoj godini. Jesam li ja doista susreo Slamniga istom tada, ili mi ga je tkogod pokazao još i prije, to više ne znam. Znam samo da sam bio donekle začuđen njegovim izgledom.
Čovjek, naime – pogotovo ako je mlad – stvara na temelju tekstova nekakvu predodžbu o tome kako autor izgleda, a osobito je to vrijedilo u ona vremena kad je televizija bila rijetka, a pisci nisu davali intervjue u novinama. Tako sam onda i ja Slamniga zamišljao kao visoka i mršava čovjeka, izrazito urbana izgleda, s kosom koja pada na čelo, možda čak i s naočalama, u majici dolčevita, kao nekakvu kombinaciju Jacquesa Brela i Zbigniewa Cybulskoga. A kad sam ga ugledao, vidio sam da je on sasvim drugačiji: imao je staromodnu frizuru s natrag začešljanom kosom, jake čeljusti, bio je srednjega rasta i živahnih pokreta; izgledao je, ukratko, izrazito naški i gotovo nimalo svjetski. I, da me je tko upitao, ja bih njega, takvog, mogao zamisliti kao profesora hrvatskoga, ali ne i kao pjesnika. A tek sam poslije shvatio da nije stvar u njegovu izgledu, nego u mome oku: nije važan prvi dojam, nego drugi. Kad bi čovjek Slamniga dobro pogledao, uočio bi da on ima skladne i plemenite crte lica, brze i pametne oči i držanje sasvim u skladu s njegovom vlastitom poezijom: nije tu bilo ni tegobe, ni tereta egzistencije, ni ičega drugog, a opet nije nedostajalo ni ozbiljnosti ni dubine. Tek ću poslije shvatiti koliko su ta zapažanja važna.
