Ulomak s početka romana:
Danas je utorak, šesnaesti kolovoza dvije tisuće i šesnaeste, osam sati ujutro. Ostala su još samo dva sata do trenutka na koji sam čekao pedeset godina. O tome trenutku i o tome čekanju pripovijedat će ova knjiga, za koju još ne znam treba li da je odredim kao roman, kao raspravu, kao zapis, ili kao najobičnije brbljanje, koje je rezultat mojih godina i slabljenja pameti koje s godinama dolazi. Možda je najbolje reći da se radi jednostavno o kazivanju, utoliko više što
ovaj dio govorim u diktafon, i to iz razloga o kojima će poslije biti više riječi. Moram, prije nego što započnem, reći da uzrok mome dolasku ovamo – a i mome bilježenju – ne leži u okolnosti da je meni danas rođendan, i to sedamdeseti; nikad nisam mnogo držao do rođendana, pa ni do okruglih. Nego, jednostavno se tako dogodilo da je sve započelo šesnaestoga kolovoza 1965., kad mi je bilo devetnaest, i kad sam dobio najavu – kako i od koga, to će se, vjerujem, vidjeti – da moram čekati ovaj datum, da na taj datum moram biti u Vukovaru, i da toga dana, u točno određeno vrijeme, moram nešto poduzeti. Ili ne poduzeti ništa, što je također nekakva odluka. A o tome treba li što poduzeti ili ne treba – kada, kako i koliko – bit će više riječi poslije, kad još malo objasnim okolnosti u kojima se nalazim, a i ono što me je u te okolnosti dovelo.
U svakom slučaju, nalazim se u ovom času u pansionu «Čiklja», koji je nazvan po tradicionalnom dunavskom plovilu, a i nalazi se na obali rijeke, malo izvan grada. Tako kroz prozor vidim Dunav, daleko nizvodno, sve do iza nekadašnje klaonice, kako se ljeska u jutarnjem suncu kao kakva srebrna cesta koja vodi tko zna kamo. A to me podsjeća na sve one bezbrojne usporedbe što sam ih nalazio za tu rijeku, onda kad sam pisao pjesme, onda kad sam prešao na prozu, a i onda kad sam Dunav uzimao za jedinu temu onoga što ću pisati. Pansion ima šest ili sedam soba, pa je u njemu prilično tiho – premda je u ovo doba godine pun – samo se čuje kako djeca podcikuju i bućkaju u malom bazenu što su ga posljednjih godina vlasnici načinili u dvorištu. Doručak sam već obavio – to jest popio malo kave i popušio tri cigarete – pa sad stojim pokraj prozora i gledam rijeku, osjećajući se kao čovjek koji čeka prijevoz. A taj prijevoz nije ni vlak ni autobus, nego nekakav prekooceanski brod koji će mene odvesti daleko, toliko daleko da se možda više nikad neću vratiti. Pa, premda od toga putovanja zazirem, ja ga ipak i s nestrpljenjem očekujem, te svaki čas pogledavam na sat i čekam trenutak da se otputim do stare Ciglane.
Recenzija
Trenutno nema recenzije još