Košarica(0)

Vilinski vatrogasci

O KNJIZI (tri fantastične priče, prvo izdanje 1975.)

 

Ova se knjiga sastoji od tri priče, a u prvoj od njih – koja se zove Zagreb – naznačeno je da se radnja zbiva u kolovozu 1972., dakle, otprilike u vrijeme kad je tekst i napisan. Ni ostale dvije novele ne odmiču se od ove ni po vremenu, ni po mjestu radnje. Očito je, dakle, autorovo nastojanje da – pripovijedajući o fantastičnim događajima – zahvati nešto od tadašnje aktualne zbilje. I doista, u svim trima pričama dominiraju strah i tjeskoba, a sve ih natkriljuje nasilje kao oblik ponašanja i društvena konstanta. Koliko je ta atmosfera posljedica političkih lomova toga vremena, danas je teško reći, ali se ne može izbjeći dojam da u tim fabulama prepoznajemo – gotovo s nevjericom – obilježja našega suvremenog života. To je i razlog što se knjiga – nakon gotovo pola stojeća – ponovno objavljuje. Tome treba pridružiti i obnovljeni interes za Vilinske vatrogasce koji se odnedavno javlja u književnoj historiografiji i teoriji.

Opis

Pavao Pavličić

Pavao Pavličić rođen je 1946. u Vukovaru. Prvom zbirkom priča – pod naslovom Lađa od vode – javio se 1972. godine, a Vilinski vatrogasci iz 1975. druga su njegova knjiga. Obično se tvrdi da je druga knjiga za svakoga pisca najveća kušnja. Čini se da je Pavličić tu kušnju uspio prevladati, jer je nakon Vilinskih vatrogasaca nanizao još stotinjak naslova, pišući romane, novele, eseje, feljtone, filmske scenarije, a i rasprave iz područja starije hrvatske književnosti. Aktivan je i danas, pa mu ovaj stari naslov vjerojatno nije zamjena za novi, nego prije objašnjenje novoga, odnosno priča o tome kako je – barem za pisca – sve počelo.

ULOMAK iz priče

 

… Na maksimirskom stadionu igrala se utakmica ljetne lige između „Dinama“ i „Hajduka“. Rezultat je bio neriješen kad je na istočnoj tribini počela tučnjava. Svi su gledaoci sudjelovali u njoj, ogromna konstrukcija se tresla od urnebesa. Igrači su, zaboravivši loptu, zastali i promatrali napeto. Tijela su se kotrljala niz stepenice, padala iza tribina s njihova vrha, bila bacana, nakon njihanja, kao u igri bacanja u vodu. Uvijeni u rastrgane zastave, navijači su se tukli kopljima, cipelama, noževima, transparentima, sirenama. Pomalo, tučnjava se prenijela i na zapadne tribine. Gledaoci sa skupljih sjedala stupili su također u borbu, tukli su se tranzistorskim radio-aparatima, davili skupim kravatama i klali džepnim nožićima s više namjena. Igrači su se, gotovo ni ne osjećajući to, i sami počeli šakati, tiho i ustrajno, bespoštedno. I tada masa provali na teren. Visoka ograda oko atletske staze naprosto je prevaljena, bujica se rušila niz tribine sa svih strana, slijevala se na crvenu stazu, na travu, među igrače, kao kad se vino naglo i brzo slijeva prema dnu lijevka, niz njegove glatke rubove. Više nitko nije ostao na tribinama. Ogromna svjetina stajala je urličući na lakom vjetriću, pod svijetlo-plavim poslijepodnevnim nebom, na zelenom sagu nogometnog igrališta.

(Zagreb)